Ovaj mjesec biti će godina dana kako sam otvorila svoj obrt. S obzirom da sam 17 godina radila za druge i dugo imala snažan otpor prema poduzetništvu, za mene je taj korak bio ogroman. Vukla sam sa sobom obiteljske traume i predrasude vezane za samozapošljavanje, kojih sam se teškom mukom riješila. Kako sam prešla put od umjetnice preko zaposlenice do poduzetnice?
umjetnost ne plaća račune
Od osnovne škole sam se htjela baviti umjetnošću. Upisala sam Primijenjenu i nakon toga Likovnu akademiju. Tokom fakulteta nisam imala nikakvu obiteljsko financijsko zaleđe i bila sam bolno svjesna da svaku kunu za platiti račune trebam sama zaraditi. Zato mi je bilo jasno da nakon diplome moram odmah naći posao. Nije bilo prostora za umjetničke rezidencije i probijanje na umjetničkoj sceni, jer je trebalo platiti stanarinu. I tako sam sa 25 počela raditi kao urednica za likovnu kulturu u velikoj izdavačkoj kući. Ostala sam na tom poslu točno jedno desetljeće, i bilo je jednako pozitivno koliko i negativno iskustvo. Taj posao mi je omogućio da se naučim sama organizirati, da upravljam kompliciranim projektima i da osvijestim da svaki zaposlenik treba zaraditi i svoju plaću i profit za poslodavca. Istodobno, dugo sam radila u toksičnom okruženju i nakon 10 godina stres je uzeo danak na mom zdravlju. Kad se ukazala prilika, posao i ja smo se rastali, a ja sam odlučila krenuti u posve druge vode.
Prvo s čim sam se susrela jest da su me drugi vidjeli samo kroz moj posao u izdavaštvu. Zbog preopterećenosti sam zapostavila umjetnički karijeru, a i drugi su zaboravili da sam bila umjetnica. Ali, kako to uvijek biva, kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore. Uz pomoć prijatelja i mentora, krenula sam u svijet EU fondova. Mic-po-mic stvarala sam si nove prilike i dobila sam mogućnost raditi za udruge. Ponovno sam bila zaposlenik, imala sam veliku samostalnost, morala sam sama osiguravati izvore financiranja za svoju plaću, ali sam osjećaj sigurnosti jer sam ipak radila za nekog drugog.
lažna sigurnost
Taj osjećaj sigurnosti u radu za nekog drugog proizlazi iz onog što sam slušala dok sam odrastala i dok sam se obrazovala. Nažalost, moje okruženje je uglavnom slalo poruke da je poduzetništvo vrlo riskantno i da je bolje raditi za nekog drugog. Načelno, ta logika drži vodu. Ali, u suvremenom svijetu gdje su ugovori na neodređeni postali rijetkost, a prekarni rad je pravilo a ne iznimka, logika da je rad za nekog drugog sigurniji od rada za sebe je na staklenim nogama.
I tako, nakon više od 5 godina rada u udrugama, gdje su ugovori nestalni jednako kako i izvori financiranja, odlučila sam se zakoračiti u novo područje.
motivacija za poduzetništvo
Imala sam i još jednog važnog motivatora – mog sina. Od kada sam postala mama dodatno sam svjesna da moram biti financijski produktivnija. Nikad nisam bila radoholičar, i važno mi je da imam vremena provoditi vrijeme sa sinom, ali mi je jednako važno da imam dovoljno novaca da mu pružim sigurnost i osnovnu komociju. Ne smatram da djeci treba sve živo omogućiti. Mislim da je važnije od toga što im kupujemo, iskustva koja im možemo omogućiti. S druge strane, jedna od većih noćnih mora mi je da odem u mirovinu i da nemam dovoljno sredstava da se brinem sama o sebi, nego postanem teret svom djetetu. Znači, ako nakon 15 godina radnog staža nisam uspjela financijski napredovati, onda treba probati drugu strategiju, zar ne?
I tako sam postala…poduzetnica!
vraćanje korjenima
Iznenađujuće, poduzetničko iskustvo pomoglo mi je da prihvatim svoje originalno umjetničko zvanje. Kada sam otvarala obrt odlučila sam u potpunosti iskoristi novostvorenu priliku. Ne želim se samo orijentirati na ono za što znam da me drugi žele plaćati, a to su EU fondovi i vođenje projekata. To bi bilo prejednostavno. Ako već riskiram, ako idem protiv svojeg prirodnog nagona, onda idem riskirati do kraja. Idem vidjeti da li mogu živjeti od svog umjetničkog stvaralaštva.
Vjerovali ili ne, kad se obrazujete za umjetnika, svi vas uvjeravaju da se od toga ne može živjeti (u Hrvatskoj). S obzirom da je u našoj državi umjetničko tržište nepostojeće, lako je povjerovati u to. Ali, zapravo umjetnici su poduzetnici po svojoj prirodi. Umjetnici imaju intrinzičnu motivaciju za posao, moraju se znati samoorganizirati, nemaju problema s produkcijom novih i originalnih ideja i cijelim svojim bićem stoje iza svojih proizvoda. Jedino što nam često nedostaje jest poznavanje financija i propisa. Ali, znate što? To je najmanji problem naučiti! Vjerujte osobi koja je imala dvije godine matematike u srednjoj školi, a sada zna pisati formule u Excelu.
I za kraj…je li se isplatilo?
Da, neosporno da!
Ali o prednostima rada za samu sebe, u sljedećem blogu.
Do tada bacite oko na druge postove i na moj webshop.
