Ovog mjeseca će obilježiti 2. godišnjicu svog poduzetničkog puta. Druga godina je prošla brzo i puna uspona, padova, ushićenja i sumnji. Kada gledam proteklu godinu imam posve suprotne osjećaje, i trenutno mislim da je to sasvim OK. Jedan dio mene priželjkuje uspjeh preko noći, ali drugi dio zna da uspjeh dolazi kao nagrada za trud i upornost.
DRUGA GODIŠNJICA
Prije točno godinu dana objavila sam tekst Kako postati poduzetnica i ostati umjetnica koji je sumirao moje iskustvo prve godine poduzetništva. Sa svime što sam napisala tada se još uvijek slažem. Što je obilježilo ovu godinu? Spoznaja da uspjeh ograničen samo vlastitim predrasudama!
Moram priznati da sam u poduzetništvo ušla iz nužde, ali ne i naivno. Znala sam da moram imati konkretnu ideju i da joj moram pristupiti profesionalno. Puno je stvar koje sam morala naučiti, a još više onog što još nisam naučila. Ipak, bila sam uvjerena da ideja s kojom krećem je i moj maksimalni doseg. Moj cilj je bio (i još uvijek jest) postaviti mali, ali održivi manufakturni brand luksuznih rokovnika kroz koji ću moći ostvariti svoju kreativnost. To mi je sasvim dovoljno da se osjećam uspješno i zadovoljno. To je moj maksimum (vjerovala sam donedavno). Ili nije?
KADA PRIVATNO POSTANE POSLOVNO
Ono što nisam očekivala je da će poduzetničko iskustvo toliko utjecati na moje osobni život. Uvijek sam gledala poslovno i privatno kao odvojene sfere, i borila sam se da svoj osobno psihičko stanje ne bude pod utjecajem poslovnih stresova. Poduzetništvo me suočilo sa spoznajom da moja (privatna) psiha itekako utječe na moje poslovne izbore. Sada kada to napišem zvuči kao najlogičnija stvar, ali mi volimo držati privatno i poslovno u zasebnim ladicama i misliti da jedno ne utječe na drugo. Ali to nije realno stanje stvari. Sve je međusobno povezano. Poduzetništvo, ako tako odaberete, može postati odličan alat za samorazvoj.
GDJE JE STAKLENI STROP
Mene je, konkretno, natjeralo da se zapitam gdje je moj „stakleni strop“? Koji su granice koje sam si sama nametnula? Je li nužno da ostanem u domeni skromnog ili se mogu odvažiti na veće snove? Društvo i obrazovanje nas često determinira da se ne usudimo vjerovati u veliki uspjeh. Dovoljno je da možeš preživjeti! Dovoljno je da možeš plaćati račune! Ne traži kruha povrh pogače. Ali šta kada nas upravo to sprječava da se popnemo stepenicu više, da iskoristimo prilike koje nas čekaju? Zašto bi uopće trebali unaprijed znati gdje je vrhunac našeg uspjeha?
Ako nešto mogu izdvojiti kao pouku koju iz ove godine prenosim u sljedeću onda je to: iskoristi prilike! Čak i kad su zastrašujuće, čak i kada misliš da su više nego zaslužuješ. Zapitaj se, hoću li za 10 godina požaliti što nisam iskoristila ovu priliku.
Sve ostale prepreke su nebitne, ako si odlučan. Kockice će se već posložiti. Nemojte se sramiti tražiti pomoć. Ljudi koji vam mogu pomoći ima svugdje oko vas, samo morate biti spremni prihvatiti pomoć. A to nije ponekad lako. Ove godine sam se vratila i edukaciji, i razgovarala s mnogim kolegama o njihovim projektima. Prečesto čujem ljude koji mi kažu da godinama pokušavaju pokrenuti projekt, ali ne uspijevaju. U razgovoru čujem da nerado traže pomoć, jer smatraju da trebaju sve sami. Navikli smo biti one-(wo)man-band. Ali svima nam treba pomoć. Ponekad nam treba mentor, ponekad nam treba tko će neki segment posla obaviti umjesto nas, ponekad netko tko zna više od nas. Sami ne možemo!
DREAM BIG!
Zato – sanjajte veliko i nađite podršku! To sam naučila ove godine i nosim to sa sobom dalje. Ako mi želite pomoći na mom putu, pratite me i podržavajte moj rad. Ja ću svoja dobra i loša iskustva uvijek rado dijeliti s vama i koristiti ih da riješim svoje i vaše probleme.
